Gospodine, proničeš me svega i poznaješ (Ps 139)

            Gospodine, proničeš me svega i poznaješ,
ti znaš kada sjednem i kada ustanem,
            izdaleka ti već misli moje poznaješ.
Hodam li ili ležim, sve ti vidiš,
            znani su ti svi moji putovi.
Riječ mi još nije na jezik došla,
            a ti, Gospodine, sve već znadeš.
S leđa i s lica ti me obuhvaćaš,
            na mene si ruku svoju stavio.
Znanje to odveć mi je čudesno,
            previsoko da bih ga dokučio.
Kamo da idem od duha tvojega
            i kamo da od tvog lica pobjegnem?
Ako se na nebo popnem, ondje si,
            ako u Podzemlje legnem, i ondje si.
Uzmem li krila zorina
            pa se naselim moru na kraj
i ondje bi me ruka tvoja vodila,
            desnica bi me tvoja držala.
Reknem li: “Nek’ me barem tmine zakriju
            i nek’ me noć umjesto svjetla okruži!”
– ni tmina tebi neće biti tamna:
            noć sjaji kao dan
            i tama kao svjetlost.
Jer ti si moje stvorio bubrege,
            satkao me u krilu majčinu.
Hvala ti što sam stvoren tako čudesno,
            što su djela tvoja predivna.