U Tvoje se ruke predajem, o Bože.
Oblikuj ovu zemlju
kao što lončar oblikuje glinu.
daj joj oblik,
a onda je opet slomi,
ako je takva Tvoja volja.
Naredi, zapovijedi: “Što hoćeš da učinim?”
Hvale me i ponižavaju, progone,
ne razumiju me, kleveću,
tješe me i žaloste;
sasvim sam beskoristan,
zato Ti, po uzoru na Tvoju majku,
mogu reći samo:
“Neka mi bude po riječi Tvojoj.”
Daj mi najveću ljubav,
ljubav križa.
ne ljubav junačkoga križa
koja bi možda godila mojemu sebeljublju.
daj mi one skromne i odane križeve
koji u meni bude otpor.
Križeve koje susrećem svaki dan
u suprotstavljanju,
u zaboravljenosti, u neuspjehu,
u krivim sudovima i ravnodušnosti;
kad me drugi odbijaju i preziru,
kad se loše osjećam i bolujem,
u ograničenjima razuma,
u dubokoj suši, u šutnji srca.
Tek tada ćeš znati da Te ljubim,
makar to ja i ne znao.
Ali to mi je dovoljno. Amen.
Ignacio Larranaga